Maja Škiljan

150 godina nacionalnog muzeja u Hrvatskoj

1846. godine utemeljen je Narodni muzej, preteča današnjih Arheološkog, Prirodoslovnog i Hrvatskog povijesnog muzeja. Sredina i druga polovica 19. stoljeća obilježene su u srednjoj Evropi formiranjem nacija i nacionalnih programa, dok je u Hrvatskoj, u društveno-političkom smislu, to vrijeme narodnog preporoda, razdoblje vladavine bana Josipa Jelačića i doba Bachova apsolutizma.

Zasnivanjem znanstvenih disciplina i širenjem spoznaja, u to prosvjetiteljsko-romantičarsko doba došlo je do utemeljenja brojnih društava i profesionalnih udruženja, do stvaranja mnogih znanstvenih i kulturnih institucija, kao i do pokretanja novih časopisa. Tako su u nekim sredinama već vrlo rano osnovani muzeji, na primjer Narodni muzej u Budimpešti 1808.g., ili muzeji u Pragu 1818.g., u Splitu 1820.g. i u Zadru 1830.g. Potreba za osnutkom takva općeg muzeja u Zagrebu bila je već u prvoj polovici 19. stoljeća uvelike sazrela. Na poticaj Ljudevita Gaja, 1836.g. Hrvatskom je saboru podnijet prijedlog za otvaranje muzeja i narodne knjižnice u okviru Društva prijatelja narodne izobraženosti ilirske. Sabor je prijedlog prihvatio, ali ga bečka vlada nije potvrdila. Unatoč tome, 1838.g., osnovana je Narodna čitaonica, 1841.g. Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo, a 1842.g. i Matica ilirska. Ovim su udruženjima ubrzo počeli stizati pokloni 'starina i prirodnina' za buduće muzejske zbirke, kao i novčani prilozi za nabavu vrijednih predmeta. Čak je već krajem 1845.g., kad je u Beču izašao katalog numizmatičke zbirke dvorskog savjetnika Leopolda Welzla, zauzimanjem Bogoslava Šuleka, ilirca i urednika nekih dnevnih listova i časopisa, kao i Metela Ožegovica, tajnika Dvorske kancelarije, prikupljena potrebna svota za dio zbirke slavenskog novca koji je otkupljen za Narodni muzej na dražbi u Beču 1846.g.

Zanimljivo je da su se prvi prilozi za muzej prikupljali još 1828.g., zahvaljujući radu tadašnje Pravoslovne akademije, u to vrijeme najviše zagrebačke znanstvene institucije.

Narodnim je preporoditeljima najviše bilo stalo do osnutka muzeja, i to ne samo zato što su time željeli spriječiti odlazak naše spomeničke baštine u inozemstvo nego i zato što su u takvoj ustanovi vidjeli i potvrdu hrvatskog kulturnog identiteta.

Tako je najprije među njima započelo prikupljanje novčanih sredstava za gradnju Narodnog doma. 1841.g., utemeljenjem Gospodarskog društva s Dragutinom Rakovcem kao tajnikom, a inače pjesnikom i ilircem, svi dosad sakupljeni muzejski predmeti dobili su i svoj privremeni smještaj u kući baruna Raucha, na Markovu trgu u Zagrebu. O ulozi koju je to Društvo imalo sredinom 19. stoljeća govori se u Gospodarskom listu iz 1891.g., prigodom pedesete obljetnice, i jasno se spominje da su pod njegovim okriljem nastala i druga hrvatska društva, primjerice Narodni muzej, te da se u njegovim prostorijama 'sabiralo sve što je odisalo žarkim patriotizmom'. Kao članovi Društva okupljali su se i predstavnici carskog Beča i sudionici ilirskog pokreta, na primjer Rakovac, Vukotinović, Strossmayer i drugi.

1845.g. saznali su ilirci da grof Karlo Draškovic Trakošćanski prodaje svoju palaču u Zagrebu za '28 hiljada forinti srebra', sa preko 30 soba, i to 'na akcije, svaku po 25 forinti srebra'. Tu bi se mogao smjestiti i 'Narodni muzeum i s njima Čitaonica, Kazino i Gospodarsko društvo horvatsko-slavonsko'. Samo godinu dana kasnije, 27. veljače 1846.g., sklopljen je kupoprodajni ugovor kojim su ilirci došli do zgrade i dali joj ime Narodni dom ili Dvorana, prema najvećoj prostoriji u kojoj su se održavali društveni sastanci, svečani plesovi i razne skupštine. Taj se ugovor danas čuva u NSB-i.

Kuća o kojoj je riječ nalazi se u Opatičkoj ulici broj 18, na Gornjem gradu, a danas su u njoj smješteni zavodi HAZU. Od sredine 17. stoljeća to je zemljište pripadalo samostanu klarisa. Na njegovu sjeverozapadnom dijelu bila je samostanska crkvica sv. Trojstva koja je, kad je ukinut red klarisa, 1782.g., počela propadati. 1835.g. zemlju je otkupio grof Karlo Drašković kako bi na njoj sebi izgradio palaču. Zgrada je sagrađena krajem 1838.g., a smatra se da je djelo zagrebačkog graditelja Bartola Felbingera. U prilog tome govori činjenica da je Felbinger bio tužen kad se 1843.g. srušila altana na istočnom pročelju zgrade. Pitanje je samo da li ju je zagrebački graditelj podigao prema vlastitu projektu, jer su nacrti zgrade (3 komada), koji se čuvaju u HPM-u, nepotpisani i bez datuma.

Od 1846.g., dakle, u ovoj je, mogli bismo reci, jednoj od najistaknutijih klasicističkih palača u Hrvatskoj, u središnjem dijelu prizemlja, smješten Narodni muzej, dok su u krilima palače bili Gospodarsko društvo, Čitaonica i Kazino. Interijer je za nove potrebe adaptirao zagrebački arhitekt Aleksandar Brdarić. Ovo je mjesto ubrzo postalo središtem svih važnijih kulturnih, prosvjetnih i ostalih društvenih događanja, dok su se u Dvorani održavali politički skupovi i svečani plesovi. Jedan od prvih takvih veselih događaja bio je ples za 550 uzvanika povodom svečanog otvaranja Narodnog doma, 8. veljaće 1847.g. U MGZ-a čuva se akvarel iz 1860.g. na kojem je prikazan ples u Dvorani Narodnog doma. U Dvorani je održana i velika historijska Skupština, 25. ožujka 1848.g., koju su organizirali Gaj, Kukuljević i Vranicani i na kojoj je Kukuljević iznio 'Narodna zahtijevanja', a Josip Jelačić je bio predložen za hrvatskog bana, dok su 'domorotkinje' poklanjale svoj nakit za 'dobro domovine'.

Slika ove palaće našla je mjesto čak i na igračim kartama koje je 1847.g. izrađivao zagrebački majstor Josip Back, a dobile su ime po glavnoj prostoriji, 'Dvorane zagrebačke karte', i čuvaju se u HPM-u. I, napokon, palača Narodnog doma likovno je prikazana, kao grafika, u Koledaru za puk za prestupnu godinu 1848. Drveće u dvorištu, kao i ograda od kovana željeza, još i danas postoje. Zanimljivo je usput spomenuti i to da je uz ovu ilustraciju tiskan i članak pod naslovom 'Museum' u kojem se čitaocima objašnjava što je muzej i potiću se da daju novčane priloge za uzdržavanje muzeja. Ne zna se tko je bio autor teksta niti autor ilustracije, no možda ih je učinio osobno Dragutin Rakovac, koji je Koledar i uređivao, a obavljao je i dužnost i prvog kustosa Muzeja.

Upravu i uzdržavanje Narodnog muzeja preuzelo je Gospodarsko društvo, a prvi je upravitelj i čuvar zbirki bio, dakle, tajnik Društva, Dragutin Rakovac. On je već od 1842.g. vodio brigu oko preuzimanja, smještaja i čuvanja prikupljenih muzejskih predmeta. Na toj je dužnosti ostao sve do 1854.g. Kako su novčana sredstva Društva bila vrlo skromna, Ljudevit je Vukotinović, 1847.g., u Gajevim Novinama objavio prijedlog Hrvatskom saboru da zakonom odredi visinu novčanog priloga za svakog građanina, u zakladu Muzeja. Prijedlog je dopunio Ljudevit Gaj preporukom da taj iznos bude dva krajcara po stanovniku. Vjekoslav Babukić, u istim Novinama upućuje poziv hrvatskim zastupnicima da zatraže od Ugarsko-hrvatskog sabora onakvu novčanu pomoć za Narodni muzej kakvu je već dobivao Narodni muzej u Budimpešti. Odaziv na Vukotinovićev prijedlog bio je vrlo velik, tako da on, zajedno s Rakovcem, u dnevnim novinama i časopisima objavljuje darove u novcu i u predmetima za pojedine zbirke, kao i imena darovatelja. Među tim imenima često se spominju Vukotinović i Rakovac osobno, zatim Mijat Sabljar, Ivan Kukuljević, Kajetan Petter i Juraj Haulik. Zabilježeni su i neki inozemni darodavci, na primjer Englez Archibald Paton, putopisac i ljubitelj starina koji je nekoliko puta posjetio i Narodni dom i o tome ostavio zabilješke, a Muzeju je poklonio kameni kip iz Namibije. Od Vukotinovića saznajemo da su u to vrijeme u Muzeju postojale slijedeće zbirke: 'mineralogička, geognostička, okamenjenicah, ljušturah, kukacah, botanička, starih novacah, starina svakojakih, zoologička, zbirka makinah i tvorilah i niz manjih zbirki'.

Od 10. rujna 1846.g. do 11. veljače 1847.g. vođena je knjiga posjetilaca Narodnog muzeja pod nazivom 'Pohodnici Muzeuma', iz koje se vidi da su većinom to bili istaknuti ilirci, prosvjetni i javni radnici, obrtnici i trgovci, a nerijetko i čitave obitelji. Knjiga se čuva u HPM-u.

Nakon Rakovčeve smrti, 1854.g., Gospodarsko društvo postavlja za 'čuvara' arheološke i nekih drugih zbirki Mijata Sabljara, umirovljenog c. k. majora, o kojemu treba nesto više reći. Kao aktivan sudionik u radu Gospodarskog društva (na Stagerovu je portretu prikazan s knjigom List mjesećni Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva), a od 1850.g. i Društva za povjesnicu i starine jugoslavenske, u nekoliko je navrata odlazio na duža putovanja s kojih se vraćao sa sanducima prepunima različitih starinskih i drugih zanimljivih predmeta. Tako je uvelike obogatio muzejske zbirke novca, domaćih ruda i ljuštura, starih natpisa, rukopisa i arhivalija, kukaca i biljaka. Moze se bez pretjerivanja reći da je Sabljar udario temelje zoološkoj, mineraloškoj, numizmatičkoj, sfragistiškoj i dendrološkoj zbirci, a zaslužan je i za osnutak knjižnice, koja se iz dana u dan povećavala bilo darovima ili otkupom. Posebno je zanimljiv njegov 'Novi ilirski herbar' na kojem je radio zajedno s prof. Kajetanom Petterom i dr. Hugom Klinggraffom, a koji je sadržavao oko 1.600 biljaka. Od 1842.g. vodio je, kao pristav, bogat i raznovrstan muzej austrijskog maršala, Irca, grofa Lavala Nugenta na Trsatu.

1855.g. Sabljar napusta Zagreb, a na njegovo mjesto dolazi Ljudevit Vukotinović, koji već 1862.g. napušta taj posao i odlazi u Križevce za velikog župana Križevačke Županije. Sabljar se vraća u Zagreb i imenovan je upraviteljem Narodnog muzeja. Tada započinje sustavno sređivanje i popisivanje zbirki koje su u međuvremenu bile i pokradene, a obraća se i Kraljevskom namjesničkom vijeću s molbom da pri Društvu za povjesnicu i starine jugoslavenske imenuje tri posebna odbora stručnjaka koji bi mu pomagali pri uređenju zbirki.

Svakako treba spomenuti brojne Sabljarove akcije prikupljanja novčanih priloga za otkupe vrijednih zbirki i predmeta, kakve su bile, na primjer, slike Ivana Zaschea, knjižnica Pavela Josefa Šafarika ili numizmaticka zbirka Franje Diericha iz Siska. U Sabljarovo je vrijeme, točnije 1862.g., Ilija Barić, zupnik Đakovačke biskupije, po nagovoru biskupa Strossmayera, poklonio Muzeju znamenitu egipatsku mumiju, po kojoj se kasnije Muzej proslavio po cijelom svijetu.

Vrijedno je spomenuti da su od 1854.g. do 1870.g. u Muzeju vođene knjiga prihoda i rashoda, koja se danas čuvaju u HPM-u. Podatke su u nju unosili mnogi: Mijat Sabljar, Aleksa Praunsperger, koji je kratko vrijeme bio i voditelj prirodoslovne zbirke, zatim Jovan Rakić (od 1865. do 1866.g.), pa dr. Josip Schlosser (od 1866. do 1868.g.), i, napokon, Šime Ljubić (do 1870.g.), koji je, nakon osnutka Jugoslavenske akademije, na prijedlog Franje Račkog, preuzeo upravu Narodnog muzeja.

Iz knjige se, na pomalo tragikomičan način, doznaje s kakvim su se sve problemima susretali nekadašnji ravnatelji i kustosi Muzeja i kako su ih mukotrpno rješavali. Govori se o tome kako je Muzej živio od izvanrednih prihoda pojedinaca koji su na taj način omogućavali da se kupi 'vosak i kefa za pode i novu bravu na vratima ... nočni lonac ... i 6 canjkah za prah brisati', kao i da se plati naknada 'težakinji Bari Agras za pranje muzejski prozorah'. Nadalje se spominju nabavke uredskog pribora, kao što je '1/2 risa kancelarskog papira, 1 bočica crne tinte, 2 U pieska za pospu, 36 kom gvozdenih perah, komadić sapuna za ruke oprati od prašine...' itd., itd. Tu su i isplate troškova za otkupe predmeta, kao što su 'donositelju dviuh živih vidrah - 20 kr', a isto tako i za njihovo prepariranje i restauriranje, na primjer 'gnu Ivanu Reihardtu, krznaru za jednu novu kožu od smeđeg Brabantera mjesto od moljcah izgrizene na kalpaku Jelačića bana' plačeno je 6 forinti, dok je 'slikaru J. F. Muckeu za izpravljanje slike Jelačića bana' dano 8 forinti. O tome što su koristili protiv moljaca i drugih štetočina saznajemo iz računa: 'za 3 lota kamfora za bana Jelačića kalpak plačeno je 30 kr', dok je za '5 U ugljičnog sumpornika za protjerati škodljive kukce' plaćeno '5 fo 35 kr'. Spominje se i honorar za osoblje, pa je tako 'Jovanu Rakicu za obavljanje pisarskih poslovah za narodni muzej' za svako tromjesećje isplaćeno 15 forinta, dok Sabljar izdaje uvijek više nego što je primio, a manjak nadopunjuje iz vlastita džepa.

Nažalost, Sabljar umire 21. prosinca 1865.g., a na njegovo mjesto privremeno dolazi Josip Schlosser, dok se za zbirku starina i knjižnicu brine Vatroslav Jagić.

1861.g. Hrvatski je sabor imenovao Akademički odbor na čelu s biskupom Strossmayerom koji je podnio kralju molbu za odobrenje Pravila i ustrojstva Narodnog muzeja. Kralj Franjo Josip I. odobrio je Pravila tek 4. ožujka 1866.g. Narodni muzej postaje zemaljskim zavodom pod zaštitom Sabora, ali pod upravom Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (iako je JAZU osnovana tek 1867.g., njezin je osnivački odbor postojao i ranije). Predaja Muzeja Akademiji obavljena je 19. siječnja 1868.g., a njezin predsjednik, dr. Franjo Rački, nalazi se na čelu i novoimenovanog Muzejskog odbora u koji su ušli još i Josip Schlosser i Petar Matković. Taj Odbor, u ime Akademije, upravlja Muzejem i Zemaljskoj vladi podnosi redovite godišnje izvještaje o stanju zbirki.

Prema Pravilima muzeja iz 1866.g. i kraljevskom reskriptu Zemaljski je zavod (Narodni muzej) podijeljen na dva odjela: naravoslovni (prirodoslovni) i starinski (arheološki). Svakim je odjelom upravljao po jedan stručnjak, a jedan je od njih ujedno obavljao i posao upravitelja Muzeja. Tako je kustos Arheološkog odjela (arheološko-numizmatičke zbirke s knjižnicom) 1867.g. bio prof. Šime Ljubić, a obavljao je i dužnost upravitelja Muzeja, dok je čuvar prirodoslovne zbirke (Naravoslovnog odjela) bio Spiridon Brusina.

Ponovo se upućuju pozivi građanima putem dnevnih novina, Obzora i Narodnih novina, za prikupljanje novčanih priloga i predmeta za Muzej. Odaziv je opet bio velik, pa je već 1868.g. otkupljena zbirka egipatskih starina od baruna Franje Kollera.

Ubrzo su prostorije Narodnog doma postale pretijesne, pa su te iste godine, 1868., odlukom Sabora, prirodoslovne zbirke preseljene u zgradu starog Amadeova teatra, u Demetrovu ulicu broj 1, gdje se jos i danas nalaze. Tada je Brusina uvjerio Akademiju da zaposli jos jednog kustosa, Đuru Pilara.

1870.g. Šime Ljubić pokreće izdavanje glasila Narodnog muzeja pod naslovom Viestnik Narodnog zemaljskog muzeja u Zagrebu, no uspjela su izaći samo dva broja, od kojih jedan, 1876.g., o Ljubićevu trošku.

Jugoslavenska je akademija upravljala Narodnim muzejem do 14. rujna 1878.g., kada je donijet Zakon o uredenju Narodnog muzeja, prema kojem se Muzej odvaja od Akademije i dolazi pod izravnu upravu Zemaljske vlade, odnosno njezina Odjela za bogoštovlje i nastavu. Prema novom zakonu Muzej se dijeli na tri odjela: zoološki, mineraloški i arheološki, koji otad djeluju samostalno, kao odjeli Narodnog muzeja, svaki sa svojim ravnateljem i u uskoj vezi sa Sveučilištem.

1880.g. JAZU seli u novu zgradu na Zrinjevcu, a u Narodni dom dolazi sudbeni Stol sedmorice i tu ostaje do kraja II. svjetskog rata.

Arheološki odjel dobiva pravo korištenja dijela prizemlja nove Akademijine zgrade, gdje će se nalaziti sve do 1946.g. Ravnatelji tog Odjela bili su Josip Brunšmid i Viktor Hoffiller.

Zakonom iz 1939.g. Narodni je muzej prestao postojati, a Arheološki odjel postaje samostalna ustanova, dok službeni naziv Arheološki muzej dobiva tek 1945.g., kada se seli u današnju zgradu na Zrinjskom trgu.

Nakon smrti Đure Pilara, 1893.g., mineraloški je odjel podijeljen na Geološko-paleontološki, na čelu s Dragutinom Gorjanovićem Krambergerom, i na Minerološko-petrografski odjel, koji je vodio Mišo Kišpatić. Pravno su se osamostalili 1939.g.

Povijesne zbirke ostaju u sklopu Arheološkog odjela pod upravom Viktora Hoffillera sve do 1942.g., kad je za ravnatelja postavljen dr. Držislav Švob, koji je već 1944.g. poginuo u ustaškom logoru u Lepoglavi. U međuratnom su razdoblju postojale neke mogućnosti za formiranje samostalnog povijesnog muzeja, no one su propale. Jedna od njih ukazala se povodom velike Kulturno-historijske izložbe u Zagrebu, 1925.g., koja se održavala u čast 1000 godina Hrvatskog kraljevstva. Tada je prvi put muzejski materijal naše nacionalne prošlosti izložen u skladu sa suvremenim muzeološkim koncepcijama. Druga se mogućnost zamalo ostvarila donošenjem zakonske uredbe o muzejima i galerijama, kojom je, samo teoretski, provedeno osnivanje samostalne muzejske ustanove povijesnih spomenika. Dr. Držislav Švob, naime, nije uspio provesti odluku o razdvajanju građe prema kojoj bi Povijesnom muzeju morao pripasti cjelokupni materijal koji se odnosi na narodnu prošlost, od najstarijih početaka doseljenja Slavena na Balkan. Predmeti su i dalje bili u prostorijama Arheološkog muzeja na Zrinjevcu, a dio je kamenih spomenika ostao u Narodnom domu u Opatičkoj ulici.

1951.g. formiran je Povijesni muzej Hrvatske, ali pod upravom Jugoslavenske akademije i u sklopu ustanova JAZU, s ravnateljicom prof. Nevenkom Prosen. Kratko vrijeme nakon nje tu je dužnost prihvatio akademik Ferdo Čulinović.

Pedesetih godina ovog stoljeća u Zagrebu je djelovala samostalna ustanova Muzej Srba u Hrvatskoj koja je čuvala materijal iz srpskih manastira i crkava u Hrvatskoj spašen od stradanja u ratu. Direktor tog Muzeja bio je Branko Sučević. Kad je 1959.g. Zagreb dobio novu Viječnicu, tadašnji gradonačelnik Većeslav Holjevac ustupio je Povijesnom muzeju Hrvatske Rauchovu palaču na Gornjem gradu u Matoševoj ulici broj 9.

1962.g. Muzej je istupio iz Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti i integrirao se s Muzejem Srba u Hrvatskoj, koji postaje njegovim odjelom. U to je vrijeme, točnije od 1962. do 1966.g., na čelu Muzeja bio prof. Fedor Moačanin. Kratko je vrijeme nakon njega tu duznost obavljao prof. Hrvoje Matković.

U razdoblju od 1967. do 1980.g. Muzej je vodila dr. Lelja Dobronić, i tada započinje uspon i procvat ove ustanove izuzetno pojačanom izdavačkom, istraživačkom i općom muzejskom djelatnošću. Izlazili su brojni katalozi zbirki i prigodnih izložbi, priređivale su se izložbe izvan Muzeja, a bilo je osnovano i Društvo prijatelja PMH-a. Kustosi ove kuće organizirali su za prijatelje Muzeja brojne izlete i posjete kulturno-povijesnim znamenitostima uz stručno vodstvo. Isto se tako preko ljeta priređuju tzv. 'Ljetni dječji dani', a tokom godine u prekrasnoj se muzejskoj baroknoj dvorani odvijaju 'Večeri PMH' uz koncerte brojnih majstora i glazbenih institucija.

Nakon umirovljenja dr. Lelje Dobronić, neko je vrijeme na čelu Muzeja bio prof. Ivan Barbarić (od 1980. do 1986.g.), a zatim je ravnateljsko mjesto pripalo prof. Jasni Tomičić.

U tom posljednjem razdoblju, 1991.g., Povijesni muzej Hrvatske i Muzej revolucije naroda Hrvatske spojili su se u jedinstveni Hrvatski povijesni muzej. Nažalost, skoro sav materijal iz dvaju muzeja danas je smješten u istoj onoj Rauchovoj palači u koju su preseljene povijesne zbirke 1959.g. zato da bi imale više prostora. A što se zbirki tiče, sveukupna je muzejska građa podijeljena na 16 cjelina, od kojih svaka ima svog voditelja i kustosa. Danas se u Muzeju čuva nekoliko desetaka tisuća predmeta, pa možemo ponovo reci... 'Narodni dom je postao pretijesan'.



Bibliografija

Despot, M., 'Iz prošlosti Narodnog muzeja', Vijesti Društva muzejsko-konzervatorskih radnika NRH 4 (1955, 2), str. 53-54.

Dobronić, L., Razvitak Povijesnog muzeja Hrvatske od oslobođenja do danas, tekst predavanja (br. 39), PMH, Zagreb, 1975.

Dobronić, L., Zagrebački Kaptol i Gornji grad nekad i danas, Školska knjiga, Zagreb, 1986.

Humski, V., Pregled povijesti muzeja u Hrvatskoj, MDC, Zagreb, 1986. (Muzeologija 24 /1986/)

Mirnik, I., 'Mijat Sabljar', Muzeologija 28 (1990), str. 14-17.

Schneider, M., 'Knjiga prihoda i rashoda Narodnog muzeja u Zagrebu 1854. - 1870. godine', Vijesti Društva muzejsko-konzervatorskih radnika NRH 8 (1959, 2), str. 167-169.

Zgaga, V., 'Počeci muzeja u Hrvatskoj', Muzeologija 28 (1990), str. 7-13.





---