Zbirka predmeta iz svakodnevnog života u izvjesnom je smislu najspecifičnija zbirka Hrvatskog povijesnog muzeja. Dok je većina muzejskih zbirki čvrsto definirana svojim sadržajem, predmeti iz svakodnevnog života određeni su svojom funkcijom. Tako ova Zbirka obuhvaća čitav niz različitih grupa predmeta - od pokućstva, posuđa, odjeće, ukrasa i nakita, satova i starih mjera do onih svakodnevnih sitnica koje se teško mogu nekamo razvrstati, kao što su lule, ključevi, lokoti i brave, novčanici, pisaći pribor, optički pribor, muzički i liječnički instrumenti, toaletni pribor itd. Među svim tim predmetima poseban interes pobuđuju oni koji su izravno vezani za neku od značajnih ličnosti naše povijesti. Zbog toga ovu Zbirku treba promatrati istovremeno i kao svjedočanstvo o građanskom životu 19. i 20.st. i kao dodatak drugim povijesnim svjedočanstvima.

Putevi kojima su pojedini predmeti dolazili u Muzej ponekad su isto toliko zanimljivi kao i oni sami, a njihova je povijest ujedno i povijest Zbirke.

Još od prvih predmeta, brižljivo zabilježenih i detaljno nacrtanih u »našastaru« Mije Sabljara, kao što su »cimer« u obliku lađice iz 18.st. koji je darovao gospodin Ivan Walter pl. Waltersthal, kapetan u miru, ili lepeza Marije Stuart koja je u Narodni muzej pristigla još 1876.g. »dobrotom« Lavoslava Šrama, odvjetnika u Zagrebu, ili par cipelica kakve je nosila madame Pompadour, a poklonio ih je poznati graditelj Bartol Felbinger, Muzej je prikupljao eksponate uglavnom darovanjima mnogih ljudi - od osnivača i prvih kustosa Muzeja (Sabljara, Vukotinovića i Rakovca) do srednjoškolskih učitelja i ravnatelja, učenika i župnika, nadliječnika i apotekara, raznih obrtnika i antikvara. Predmeti su se, naravno, i kupovali, pa je tako serežanski plašt Arthura Nugenta kupljen na aukciji u Bosiljevu za 20 novčića. Neki su predmeti, kao što je sramotna maska, na primjer, nađeni prilikom iskopavanja vođenih u Zagrebu.

Među najvrednijim i najvećim ličnim zbirkama treba spomenuti zbirku Jelačić koja je nastajala u nekoliko navrata, i to u prvom redu darovima same obitelji Jelačić. Već je 1856.g. osobno ban Jelačić poklonio svoj portret, a uskoro nakon toga njegov brat, Antun Jelačić, darovao je banov kalpak. 1933.g. sestre Anka i Vera Jelačić predale su Muzeju veću grupu predmeta Josipa Jelačića. Četiri godine kasnije Anka ponovo poklanja mnogo predmeta Muzeju. 1939.g. kupljeni su Jelačićevi predmeti od Irene pl. Simay, a od 1992.g. kupovani su od g. Ivana Gerersdorfera i gđe Jagode Šarić, koji su neke od njih i poklonili.

Drugu veću cjelinu predstavljaju predmeti koji su pripadali članovima porodice Mažuranić. Mnogi su vezani uz bana Ivana Mažuranića, neki uz Ivanu Brlić-Mažuranić, dok manji dio pripada obiteljima s kojima su Mažuranići bili povezani, a to su porodice Dimitrija Demetera, Dragojla Kušlana, Sermagea i Gagerna. Gotovo polovica ove zbirke prispjela je u Muzej 1973.g. kao izvanredni poklon dr. Dane i Marte Čučković, banovih unuka, a drugi dio bio je otkupljen između 1987. i 1989.g. od gđe Herte Mažuranić, supruge Vladimira Mažuranića, banova praunuka. Gospođa je Mažuranić mnoge predmete i poklonila našem Muzeju.

Predmeti iz ostavština ostalih ličnosti po opsegu su daleko malobrojniji, a nekima se u muzejskim knjigama izgubio svaki trag o porijeklu. Tako su skromne zbirke vezane uz Ljudevita Gaja i Ferdinanda Kulmera, uz Dragutina Rakovca, prvog kustosa Narodnog muzeja i tajnika Gospodarskog društva, te uz Josipu Vancaš, »ilirsku majčicu«, koja je još 1895.g. poklonila vlastitu surku i poculicu. Tu su i predmeti političara Ante Starčevića, otkupljivani u dva navrata, zatim đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera i Izidora Kršnjavog. Malobrojno su zastupljene i ostavštine političara Eugena Kvaternika, Stjepana Radića, te istraživača - braće Seljan, pisca Eugena Kumičića, glumice Milke Trnine i glumca Josipa Freudenreicha, češkog slikara Aleša Mikulaša, grofova Erdödy iz Novog Marofa, Bombelles iz Opeke, Pejačević iz Našica i bana Levina Raucha.

Kad je 1990.g. Muzeju pripojen dotadašnji Muzej revolucije, Zbirka predmeta iz svakodnevnog života obogaćena je većom zasebnom skupinom vrijednih svjedočanstava o drugom svjetskom ratu, partizanskoj borbi i, posebno, o izbjegličkom logoru u El Shattu.