Maja Skiljan

150 godina nacionalnog muzeja u Hrvatskoj

1846. godine utemeljen je Narodni muzej, preteca danasnjih Arheoloskog, Prirodoslovnog i Hrvatskog povijesnog muzeja.

Sredina i druga polovica 19. stoljeca obiljezene su u srednjoj Evropi formiranjem nacija i nacionalnih programa, dok je u Hrvatskoj, u drustveno-politickom smislu, to vrijeme narodnog preporoda, razdoblje vladavine bana Josipa Jelacica i doba Bachova apsolutizma.

Zasnivanjem znanstvenih disciplina i sirenjem spoznaja, u to prosvjetiteljsko-romanticarsko doba doslo je do utemeljenja brojnih drustava i profesionalnih udruzenja, do stvaranja mnogih znanstvenih i kulturnih institucija, kao i do pokretanja novih casopisa. Tako su u nekim sredinama vec vrlo rano osnovani muzeji, na primjer Narodni muzej u Budimpesti 1808.g., ili muzeji u Pragu 1818.g., u Splitu 1820.g. i u Zadru 1830.g.

Potreba za osnutkom takva opceg muzeja u Zagrebu bila je vec u prvoj polovici 19. stoljeca uvelike sazrela. Na poticaj Ljudevita Gaja, 1836.g. Hrvatskom je saboru podnijet prijedlog za otvaranje muzeja i narodne knjiznice u okviru Drustva prijatelja narodne izobrazenosti ilirske. Sabor je prijedlog prihvatio, ali ga becka vlada nije potvrdila. Unatoc tome, 1838.g., osnovana je Narodna citaonica, 1841.g. Hrvatsko-slavonsko gospodarsko drustvo, a 1842.g. i Matica ilirska. Ovim su udruzenjima ubrzo poceli stizati pokloni 'starina i prirodnina' za buduce muzejske zbirke, kao i novcani prilozi za nabavu vrijednih predmeta. Cak je vec krajem 1845.g., kad je u Becu izasao katalog numizmaticke zbirke dvorskog savjetnika Leopolda Welzla, zauzimanjem Bogoslava Suleka, ilirca i urednika nekih dnevnih listova i casopisa, kao i Metela Ozegovica, tajnika Dvorske kancelarije, prikupljena potrebna svota za dio zbirke slavenskog novca koji je otkupljen za Narodni muzej na drazbi u Becu 1846.g.

Zanimljivo je da su se prvi prilozi za muzej prikupljali jos 1828.g., zahvaljujuci radu tadasnje Pravoslovne akademije, u to vrijeme najvise zagrebacke znanstvene institucije.

Narodnim je preporoditeljima najvise bilo stalo do osnutka muzeja, i to ne samo zato sto su time zeljeli sprijeciti odlazak nase spomenicke bastine u inozemstvo nego i zato sto su u takvoj ustanovi vidjeli i potvrdu hrvatskog kulturnog identiteta.

Tako je najprije medu njima zapocelo prikupljanje novcanih sredstava za gradnju Narodnog doma. 1841.g., utemeljenjem Gospodarskog drustva s Dragutinom Rakovcem kao tajnikom, a inace pjesnikom i ilircem, svi dosad sakupljeni muzejski predmeti dobili su i svoj privremeni smjestaj u kuci baruna Raucha, na Markovu trgu u Zagrebu. O ulozi koju je to Drustvo imalo sredinom 19. stoljeca govori se u Gospodarskom listu iz 1891.g., prigodom pedesete obljetnice, i jasno se spominje da su pod njegovim okriljem nastala i druga hrvatska drustva, primjerice Narodni muzej, te da se u njegovim prostorijama 'sabiralo sve sto je odisalo zarkim patriotizmom'. Kao clanovi Drustva okupljali su se i predstavnici carskog Beca i sudionici ilirskog pokreta, na primjer Rakovac, Vukotinovic, Strossmayer i drugi.

1845.g. saznali su ilirci da grof Karlo Draskovic Trakoscanski prodaje svoju palacu u Zagrebu za '28 hiljada forinti srebra', sa preko 30 soba, i to 'na akcije, svaku po 25 forinti srebra'. Tu bi se mogao smjestiti i 'Narodni muzeum i s njima Citaonica, Kazino i Gospodarsko drustvo horvatsko-slavonsko'. Samo godinu dana kasnije, 27. veljace 1846.g., sklopljen je kupoprodajni ugovor kojim su ilirci dosli do zgrade i dali joj ime Narodni dom ili Dvorana, prema najvecoj prostoriji u kojoj su se odrzavali drustveni sastanci, svecani plesovi i razne skupstine. Taj se ugovor danas cuva u NSB-i.

Kuca o kojoj je rijec nalazi se u Opatickoj ulici broj 18, na Gornjem gradu, a danas su u njoj smjesteni zavodi HAZU. Od sredine 17. stoljeca to je zemljiste pripadalo samostanu klarisa. Na njegovu sjeverozapadnom dijelu bila je samostanska crkvica sv. Trojstva koja je, kad je ukinut red klarisa, 1782.g., pocela propadati. 1835.g. zemlju je otkupio grof Karlo Draskovic kako bi na njoj sebi izgradio palacu. Zgrada je sagradena krajem 1838.g., a smatra se da je djelo zagrebackog graditelja Bartola Felbingera. U prilog tome govori cinjenica da je Felbinger bio tuzen kad se 1843.g. srusila altana na istocnom procelju zgrade. Pitanje je samo da li ju je zagrebacki graditelj podigao prema vlastitu projektu, jer su nacrti zgrade (3 komada), koji se cuvaju u HPM-u, nepotpisani i bez datuma.

Od 1846.g., dakle, u ovoj je, mogli bismo reci, jednoj od najistaknutijih klasicistickih palaca u Hrvatskoj, u sredisnjem dijelu prizemlja, smjesten Narodni muzej, dok su u krilima palace bili Gospodarsko drustvo, Citaonica i Kazino. Interijer je za nove potrebe adaptirao zagrebacki arhitekt Aleksandar Brdaric. Ovo je mjesto ubrzo postalo sredistem svih vaznijih kulturnih, prosvjetnih i ostalih drustvenih dogadanja, dok su se u Dvorani odrzavali politicki skupovi i svecani plesovi. Jedan od prvih takvih veselih dogadaja bio je ples za 550 uzvanika povodom svecanog otvaranja Narodnog doma, 8. veljace 1847.g. U MGZ-a cuva se akvarel iz 1860.g. na kojem je prikazan ples u Dvorani Narodnog doma. U Dvorani je odrzana i velika historijska Skupstina, 25. ozujka 1848.g., koju su organizirali Gaj, Kukuljevic i Vranicani i na kojoj je Kukuljevic iznio 'Narodna zahtijevanja', a Josip Jelacic je bio predlozen za hrvatskog bana, dok su 'domorotkinje' poklanjale svoj nakit za 'dobro domovine'.

Slika ove palace nasla je mjesto cak i na igracim kartama koje je 1847.g. izradivao zagrebacki majstor Josip Back, a dobile su ime po glavnoj prostoriji, 'Dvorane zagrebacke karte', i cuvaju se u HPM-u. I, napokon, palaca Narodnog doma likovno je prikazana, kao grafika, u Koledaru za puk za prestupnu godinu 1848. Drvece u dvoristu, kao i ograda od kovana zeljeza, jos i danas postoje. Zanimljivo je usput spomenuti i to da je uz ovu ilustraciju tiskan i clanak pod naslovom 'Museum' u kojem se citaocima objasnjava sto je muzej i poticu se da daju novcane priloge za uzdrzavanje muzeja. Ne zna se tko je bio autor teksta niti autor ilustracije, no mozda ih je ucinio osobno Dragutin Rakovac, koji je Koledar i uredivao, a obavljao je i duznost i prvog kustosa Muzeja.

Upravu i uzdrzavanje Narodnog muzeja preuzelo je Gospodarsko drustvo, a prvi je upravitelj i cuvar zbirki bio, dakle, tajnik Drustva, Dragutin Rakovac. On je vec od 1842.g. vodio brigu oko preuzimanja, smjestaja i cuvanja prikupljenih muzejskih predmeta. Na toj je duznosti ostao sve do 1854.g. Kako su novcana sredstva Drustva bila vrlo skromna, Ljudevit je Vukotinovic, 1847.g., u Gajevim Novinama objavio prijedlog Hrvatskom saboru da zakonom odredi visinu novcanog priloga za svakog gradanina, u zakladu Muzeja. Prijedlog je dopunio Ljudevit Gaj preporukom da taj iznos bude dva krajcara po stanovniku. Vjekoslav Babukic, u istim Novinama upucuje poziv hrvatskim zastupnicima da zatraze od Ugarsko-hrvatskog sabora onakvu novcanu pomoc za Narodni muzej kakvu je vec dobivao Narodni muzej u Budimpesti. Odaziv na Vukotinovicev prijedlog bio je vrlo velik, tako da on, zajedno s Rakovcem, u dnevnim novinama i casopisima objavljuje darove u novcu i u predmetima za pojedine zbirke, kao i imena darovatelja. Medu tim imenima cesto se spominju Vukotinovic i Rakovac osobno, zatim Mijat Sabljar, Ivan Kukuljevic, Kajetan Petter i Juraj Haulik. Zabiljezeni su i neki inozemni darodavci, na primjer Englez Archibald Paton, putopisac i ljubitelj starina koji je nekoliko puta posjetio i Narodni dom i o tome ostavio zabiljeske, a Muzeju je poklonio kameni kip iz Namibije. Od Vukotinovica saznajemo da su u to vrijeme u Muzeju postojale slijedece zbirke: 'mineralogicka, geognosticka, okamenjenicah, ljusturah, kukacah, botanicka, starih novacah, starina svakojakih, zoologicka, zbirka makinah i tvorilah i niz manjih zbirki'.

Od 10. rujna 1846.g. do 11. veljace 1847.g. vodena je knjiga posjetilaca Narodnog muzeja pod nazivom 'Pohodnici Muzeuma', iz koje se vidi da su vecinom to bili istaknuti ilirci, prosvjetni i javni radnici, obrtnici i trgovci, a nerijetko i citave obitelji. Knjiga se cuva u HPM-u.

Nakon Rakovceve smrti, 1854.g., Gospodarsko drustvo postavlja za 'cuvara' arheoloske i nekih drugih zbirki Mijata Sabljara, umirovljenog c. k. majora, o kojemu treba nesto vise reci. Kao aktivan sudionik u radu Gospodarskog drustva (na Stagerovu je portretu prikazan s knjigom List mjesecni Hrvatsko-slavonskog gospodarskog drustva), a od 1850.g. i Drustva za povjesnicu i starine jugoslavenske, u nekoliko je navrata odlazio na duza putovanja s kojih se vracao sa sanducima prepunima razlicitih starinskih i drugih zanimljivih predmeta. Tako je uvelike obogatio muzejske zbirke novca, domacih ruda i ljustura, starih natpisa, rukopisa i arhivalija, kukaca i biljaka. Moze se bez pretjerivanja reci da je Sabljar udario temelje zooloskoj, mineraloskoj, numizmatickoj, sfragistickoj i dendroloskoj zbirci, a zasluzan je i za osnutak knjiznice, koja se iz dana u dan povecavala bilo darovima ili otkupom. Posebno je zanimljiv njegov 'Novi ilirski herbar' na kojem je radio zajedno s prof. Kajetanom Petterom i dr. Hugom Klinggraffom, a koji je sadrzavao oko 1.600 biljaka. Od 1842.g. vodio je, kao pristav, bogat i raznovrstan muzej austrijskog marsala, Irca, grofa Lavala Nugenta na Trsatu.

1855.g. Sabljar napusta Zagreb, a na njegovo mjesto dolazi Ljudevit Vukotinovic, koji vec 1862.g. napusta taj posao i odlazi u Krizevce za velikog zupana Krizevacke Zupanije. Sabljar se vraca u Zagreb i imenovan je upraviteljem Narodnog muzeja. Tada zapocinje sustavno sredivanje i popisivanje zbirki koje su u meduvremenu bile i pokradene, a obraca se i Kraljevskom namjesnickom vijecu s molbom da pri Drustvu za povjesnicu i starine jugoslavenske imenuje tri posebna odbora strucnjaka koji bi mu pomagali pri uredenju zbirki.

Svakako treba spomenuti brojne Sabljarove akcije prikupljanja novcanih priloga za otkupe vrijednih zbirki i predmeta, kakve su bile, na primjer, slike Ivana Zaschea, knjiznica Pavela Josefa Safa((ka ili numizmaticka zbirka Franje Diericha iz Siska. U Sabljarovo je vrijeme, tocnije 1862.g., Ilija Baric, zupnik Dakovacke biskupije, po nagovoru biskupa Strossmayera, poklonio Muzeju znamenitu egipatsku mumiju, po kojoj se kasnije Muzej proslavio po cijelom svijetu.

Vrijedno je spomenuti da su od 1854.g. do 1870.g. u Muzeju vodene knjiga prihoda i rashoda, koja se danas cuvaju u HPM-u. Podatke su u nju unosili mnogi: Mijat Sabljar, Aleksa Praunsperger, koji je kratko vrijeme bio i voditelj prirodoslovne zbirke, zatim Jovan Rakic (od 1865. do 1866.g.), pa dr. Josip Schlosser (od 1866. do 1868.g.), i, napokon, Sime Ljubic (do 1870.g.), koji je, nakon osnutka Jugoslavenske akademije, na prijedlog Franje Rackog, preuzeo upravu Narodnog muzeja.

Iz knjige se, na pomalo tragikomican nacin, doznaje s kakvim su se sve problemima susretali nekadasnji ravnatelji i kustosi Muzeja i kako su ih mukotrpno rjesavali. Govori se o tome kako je Muzej zivio od izvanrednih prihoda pojedinaca koji su na taj nacin omogucavali da se kupi 'vosak i kefa za pode i novu bravu na vratima ... nocni lonac ... i 6 canjkah za prah brisati', kao i da se plati naknada 'tezakinji Bari Agras za pranje muzejski prozorah'. Nadalje se spominju nabavke uredskog pribora, kao sto je '1/2 risa kancelarskog papira, 1 bocica crne tinte, 2 U pieska za pospu, 36 kom gvozdenih perah, komadic sapuna za ruke oprati od prasine...' itd., itd. Tu su i isplate troskova za otkupe predmeta, kao sto su 'donositelju dviuh zivih vidrah - 20 kr', a isto tako i za njihovo prepariranje i restauriranje, na primjer 'gnu Ivanu Reihardtu, krznaru za jednu novu kozu od smedeg Brabantera mjesto od moljcah izgrizene na kalpaku Jelacica bana' placeno je 6 forinti, dok je 'slikaru J. F. Muckeu za izpravljanje slike Jellacica bana' dano 8 forinti. O tome sto su koristili protiv moljaca i drugih stetocina saznajemo iz racuna: 'za 3 lota kamfora za bana Jelacica kalpak placeno je 30 kr', dok je za '5 U ugljicnog sumpornika za protjerati skodljive kukce' placeno '5 fo 35 kr'. Spominje se i honorar za osoblje, pa je tako 'Jovanu Rakicu za obavljanje pisarskih poslovah za narodni muzej' za svako tromjesecje isplaceno 15 forinta, dok Sabljar izdaje uvijek vise nego sto je primio, a manjak nadopunjuje iz vlastita dzepa.

Nazalost, Sabljar umire 21. prosinca 1865.g., a na njegovo mjesto privremeno dolazi Josip Schlosser, dok se za zbirku starina i knjiznicu brine Vatroslav Jagic.

1861.g. Hrvatski je sabor imenovao Akademicki odbor na celu s biskupom Strossmayerom koji je podnio kralju molbu za odobrenje Pravila i ustrojstva Narodnog muzeja. Kralj Franjo Josip I. odobrio je Pravila tek 4. ozujka 1866.g. Narodni muzej postaje zemaljskim zavodom pod zastitom Sabora, ali pod upravom Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (iako je JAZU osnovana tek 1867.g., njezin je osnivacki odbor postojao i ranije). Predaja Muzeja Akademiji obavljena je 19. sijecnja 1868.g., a njezin predsjednik, dr. Franjo Racki, nalazi se na celu i novoimenovanog Muzejskog odbora u koji su usli jos i Josip Schlosser i Petar Matkovic. Taj Odbor, u ime Akademije, upravlja Muzejem i Zemaljskoj vladi podnosi redovite godisnje izvjestaje o stanju zbirki.

Prema Pravilima muzeja iz 1866.g. i kraljevskom reskriptu Zemaljski je zavod (Narodni muzej) podijeljen na dva odjela: naravoslovni (prirodoslovni) i starinski (arheoloski). Svakim je odjelom upravljao po jedan strucnjak, a jedan je od njih ujedno obavljao i posao upravitelja Muzeja. Tako je kustos Arheoloskog odjela (arheolosko-numizmaticke zbirke s knjiznicom) 1867.g. bio prof. Sime Ljubic, a obavljao je i duznost upravitelja Muzeja, dok je cuvar prirodoslovne zbirke (Naravoslovnog odjela) bio Spiridon Brusina.

Ponovo se upucuju pozivi gradanima putem dnevnih novina, Obzora i Narodnih novina, za prikupljanje novcanih priloga i predmeta za Muzej. Odaziv je opet bio velik, pa je vec 1868.g. otkupljena zbirka egipatskih starina od baruna Franje Kollera.

Ubrzo su prostorije Narodnog doma postale pretijesne, pa su te iste godine, 1868., odlukom Sabora, prirodoslovne zbirke preseljene u zgradu starog Amadeova teatra, u Demetrovu ulicu broj 1, gdje se jos i danas nalaze. Tada je Brusina uvjerio Akademiju da zaposli jos jednog kustosa, Duru Pilara.

1870.g. Sime Ljubic pokrece izdavanje glasila Narodnog muzeja pod naslovom Viestnik Narodnog zemaljskog muzeja u Zagrebu, no uspjela su izaci samo dva broja, od kojih jedan, 1876.g., o Ljubicevu trosku.

Jugoslavenska je akademija upravljala Narodnim muzejem do 14. rujna 1878.g., kada je donijet Zakon o uredenju Narodnog muzeja, prema kojem se Muzej odvaja od Akademije i dolazi pod izravnu upravu Zemaljske vlade, odnosno njezina Odjela za bogostovlje i nastavu. Prema novom zakonu Muzej se dijeli na tri odjela: zooloski, mineraloski i arheoloski, koji otad djeluju samostalno, kao odjeli Narodnog muzeja, svaki sa svojim ravnateljem i u uskoj vezi sa Sveucilistem.

1880.g. JAZU seli u novu zgradu na Zrinjevcu, a u Narodni dom dolazi sudbeni Stol sedmorice i tu ostaje do kraja II. svjetskog rata.

Arheoloski odjel dobiva pravo koristenja dijela prizemlja nove Akademijine zgrade, gdje ce se nalaziti sve do 1946.g. Ravnatelji tog Odjela bili su Josip Brunsmid i Viktor Hoffiller.

Zakonom iz 1939.g. Narodni je muzej prestao postojati, a Arheoloski odjel postaje samostalna ustanova, dok sluzbeni naziv Arheoloski muzej dobiva tek 1945.g., kada se seli u danasnju zgradu na Zrinjskom trgu.

Nakon smrti Dure Pilara, 1893.g., mineraloski je odjel podijeljen na Geolosko-paleontoloski, na celu s Dragutinom Gorjanovicem Krambergerom, i na Minerolosko-petrografski odjel, koji je vodio Miso Kispatic. Pravno su se osamostalili 1939.g.

Povijesne zbirke ostaju u sklopu Arheoloskog odjela pod upravom Viktora Hoffillera sve do 1942.g., kad je za ravnatelja postavljen dr. Drzislav Svob, koji je vec 1944.g. poginuo u ustaskom logoru u Lepoglavi. U meduratnom su razdoblju postojale neke mogucnosti za formiranje samostalnog povijesnog muzeja, no one su propale. Jedna od njih ukazala se povodom velike Kulturno-historijske izlozbe u Zagrebu, 1925.g., koja se odrzavala u cast 1000 godina Hrvatskog kraljevstva. Tada je prvi put muzejski materijal nase nacionalne proslosti izlozen u skladu sa suvremenim muzeoloskim koncepcijama. Druga se mogucnost zamalo ostvarila donosenjem zakonske uredbe o muzejima i galerijama, kojom je, samo teoretski, provedeno osnivanje samostalne muzejske ustanove povijesnih spomenika. Dr. Drzislav Svob, naime, nije uspio provesti odluku o razdvajanju grade prema kojoj bi Povijesnom muzeju morao pripasti cjelokupni materijal koji se odnosi na narodnu proslost, od najstarijih pocetaka doseljenja Slavena na Balkan. Predmeti su i dalje bili u prostorijama Arheoloskog muzeja na Zrinjevcu, a dio je kamenih spomenika ostao u Narodnom domu u Opatickoj ulici.

1951.g. formiran je Povijesni muzej Hrvatske, ali pod upravom Jugoslavenske akademije i u sklopu ustanova JAZU, s ravnateljicom prof. Nevenkom Prosen. Kratko vrijeme nakon nje tu je duznost prihvatio akademik Ferdo Culinovic.

Pedesetih godina ovog stoljeca u Zagrebu je djelovala samostalna ustanova Muzej Srba u Hrvatskoj koja je cuvala materijal iz srpskih manastira i crkava u Hrvatskoj spasen od stradanja u ratu. Direktor tog Muzeja bio je Branko Sucevic. Kad je 1959.g. Zagreb dobio novu Vijecnicu, tadasnji gradonacelnik Veceslav Holjevac ustupio je Povijesnom muzeju Hrvatske Rauchovu palacu na Gornjem gradu u Matosevoj ulici broj 9.

1962.g. Muzej je istupio iz Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti i integrirao se s Muzejem Srba u Hrvatskoj, koji postaje njegovim odjelom. U to je vrijeme, tocnije od 1962. do 1966.g., na celu Muzeja bio prof. Fedor Moacanin. Kratko je vrijeme nakon njega tu duznost obavljao prof. Hrvoje Matkovic.

U razdoblju od 1967. do 1980.g. Muzej je vodila dr. Lelja Dobronic, i tada zapocinje uspon i procvat ove ustanove izuzetno pojacanom izdavackom, istrazivackom i opcom muzejskom djelatnoscu. Izlazili su brojni katalozi zbirki i prigodnih izlozbi, priredivale su se izlozbe izvan Muzeja, a bilo je osnovano i Drustvo prijatelja PMH-a. Kustosi ove kuce organizirali su za prijatelje Muzeja brojne izlete i posjete kulturno-povijesnim znamenitostima uz strucno vodstvo. Isto se tako preko ljeta prireduju tzv. 'Ljetni djecji dani', a tokom godine u prekrasnoj se muzejskoj baroknoj dvorani odvijaju 'Veceri PMH' uz koncerte brojnih majstora i glazbenih institucija.

Nakon umirovljenja dr. Lelje Dobronic, neko je vrijeme na celu Muzeja bio prof. Ivan Barbaric (od 1980. do 1986.g.), a zatim je ravnateljsko mjesto pripalo prof. Jasni Tomicic.

U tom posljednjem razdoblju, 1991.g., Povijesni muzej Hrvatske i Muzej revolucije naroda Hrvatske spojili su se u jedinstveni Hrvatski povijesni muzej. Nazalost, skoro sav materijal iz dvaju muzeja danas je smjesten u istoj onoj Rauchovoj palaci u koju su preseljene povijesne zbirke 1959.g. zato da bi imale vise prostora. A sto se zbirki tice, sveukupna je muzejska grada podijeljena na 16 cjelina, od kojih svaka ima svog voditelja i kustosa. Danas se u Muzeju cuva nekoliko desetaka tisuca predmeta, pa mozemo ponovo reci... 'Narodni dom je postao pretijesan'.



Bibliografija

Despot, M., 'Iz proslosti Narodnog muzeja', Vijesti Drustva muzejsko-konzervatorskih radnika NRH 4 (1955, 2), str. 53-54.

Dobronic, L., Razvitak Povijesnog muzeja Hrvatske od oslobodenja do danas, tekst predavanja (br. 39), PMH, Zagreb, 1975.

Dobronic, L., Zagrebacki Kaptol i Gornji grad nekad i danas, Skolska knjiga, Zagreb, 1986.

Humski, V., Pregled povijesti muzeja u Hrvatskoj, MDC, Zagreb, 1986. (Muzeologija 24 /1986/)

Mirnik, I., 'Mijat Sabljar', Muzeologija 28 (1990), str. 14-17.

Schneider, M., 'Knjiga prihoda i rashoda Narodnog muzeja u Zagrebu 1854. - 1870. godine', Vijesti Drustva muzejsko-konzervatorskih radnika NRH 8 (1959, 2), str. 167-169.

Zgaga, V., 'Poceci muzeja u Hrvatskoj', Muzeologija 28 (1990), str. 7-13.





---